Kikijeva karijola

Sjećam se dana kad sam ugledao najljepši prizor u životu. Nisam mogao suzdržati smiješak i iskre u očima. Bila je tako lijepa.

Odmah sam s njom imao velike planove. Na suncu se sjajila kao svemirski brod. Ostao sam zaslijepljen. Znao sam da će mi biti najbolja prijateljica. Moja mala karijola.* Srebrna, poniklana, s dvije ručke i s velikim crnim gumenim kotačem. A sva u meni najdražoj plavoj boji.

Bili smo nerazdvojni nas dvoje. Umjesto tate, zajedno smo prenijeli cijeli ogrjev za zimu i sve mamino cvijeće iz vrta na terasu. Često sam u njoj i prijatelje provozao po dvorištu.

Jednog kišnog dana moja je karijola nestala. Tražio sam je po cijelom susjedstvu, povirivao u tuđa dvorišta, ali nije je bilo. Tata je vidio moju tugu i kupio mi novu karijolu. Ali to nije bila ona moja prva voljena karijola. Nisam je  mogao izdati i novu zavoljeti jednako kao nju.

Nikad je više nisam vidio. Još je se sjetim. Ako je igdje vidite, javite mi. Na njoj piše: Kikijeva karijola. *karijola, tačke. 

Filip Jakov Raos, 7.r.

Makarska, OŠ Stjepana Ivičevića

Voditeljica Radojka Divić

Modra lasta, Br. 8. 2009/2010. str. 19.