Osnovna škola Stjepana Ivičevića Makarska

I ove godine, 18. studenog, na dvadesetu godišnjicu okupacije Vukovara, ako već nećemo stići do grada heroja, barem se u mislima prisjetimo i zahvalimo, ne samo braniteljima Vukovara nego i svim hrvatskim braniteljima. 

Jer viteška obrana Vukovara utjelovljuje u sebi obranu svake stope Lijepe Naše. I nikad ne zaboravimo, u temeljima moderne hrvatske države, žrtve su svih naših poginulih branitelja. Zaboravimo li na njih, zaboravili smo za što smo se borili i uz žrtve izborili. Za domovinu. Za slobodu. A oboje je neprocjenjivo!

Tri mjeseca trajala je opsada Vukovara. Tri mjeseca bez struje, vode, telefona. Bez hrane. Bez lijekova. U okruženju 600 tenkova i gotovo 50 tisuća dobro naoružanih neprijateljskih vojnika. Neprijateljskih zrakoplova koji su neprestano nadlijetali i ispuštali svoj smrtonosni teret. Granate su padale danonoćno. Branitelja ni dvije tisuće. Slabo naoružanih, ali ponosnih. Prognoze vojnih analitičara govorile su – grad se može braniti tri dana. Branio se višestruko duže. Jer braniš svoje, svoj dom, svoju domovinu. Svoju obitelj. Jer gineš pod svojom zastavom.

Rezultat opsade – grad sravnjen sa zemljom. Nema ničega, samo dim i zgarišta. Nema ptica. Nema života. Samo grobovi. Neprijatelj u grad ulazi praćen taktovima strašne melodije i još strašnijih riječi…. I pretače ih u stvarnost. Jezivu. Odvode ranjenike. Na stratište. Nema svjedoka. Nema vojnih promatrača, otjerani su. I civili i branitelji odvedeni su u logore. U torturu. Fizičku i psihičku. U smrt.

Oprostit ćemo. Jer moramo. Samo tako čovjek može dalje. Nema života s mržnjom u srcu. Pokazat ćemo i u tuzi i strahoti svoju veličinu. Ali, smijemo li zaboraviti?! Zbog svih grobova. Otkrivenih i neotkrivenih. Znanih i neznanih. Uime nestalih. Sami odlučujemo! Ali upamtite, onaj tko zaboravi svoju prošlost, osuđen je na njezino ponavljanje.