Osnovna škola Stjepana Ivičevića Makarska

U petak, 16. studenog 2012.

učenici osmih razreda i razredne nastave

 uz prigodan program i paljenje sviijeća

obilježili su Dan sjećanja na Vukovar.

SJEĆANJE NA VUKOVAR

"Dana 18. studenog 1991. godine neprijateljska vojska JNA razorila je i okupirala grad Vukovar.

U sjećanje na taj dan i sve vukovarske žrtve danas smo zapalili svijeće te vas pozivam da im minutom šutnje odamo počast. Slava im!"         

... bile su to uvodne riječi voditelja programa.

Program se je dalje nastavio uz čitanje tekstova Siniše Glavaševića uz glazbenu podlogu...

Budi svoj

Oj , budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,

U grudi nosiš, brate, srce cijelo;

Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,

Put vedra neba diži svoje čelo!

Pa došli danci nevolje i muke,

Pa teko s čela krvav tebi znoj,

Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,

I budi svoj.

August Šenoa

(čitao: Ivan Vukoja)

PRIČE IZ VUKOVARA:

RIJEČ PRVA

Rat je doista nešto najstrašnije i najpogubnije za čovječanstvo. …

Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega i u sažaljenju mogao iznova prljati….

(čitali: Matea Pocrnja, Ivan Vukoja, Tonka Mateljak)

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj.

Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje,tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac-netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad-to ste vi.    

(čitao: Ante  Vrdoljak)

PRIČA O NEPRIJATELJIMA

12. 11.1991.

Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj. Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja negoli prijatelja. Cijeli sam život želio biti okružen dobrim, vrijednim ljudima, koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela….

Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti, pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa. A može se dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao.

Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi.

Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to.

Siniša Glavašević 

(čitala: Karla Jerković)

PRIČA O DJETINJSTVU

12.11.1991.

Svatko ima pravo na djetinjstvo. Svatko ima pravo, ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu, u zamjenu za buduća djetinjstva. Takvima je hrabrost urođena, takvima pripada svijet, pripada im čak i budućnost….

…Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni, postaju hodajući spomenici, žrtve čovječanstva, oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje.

Oni su primjer koji nitko ne bi želio biti, ali svi teže toj širini duše….

Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti.

Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što- bez djetinjstva?

Siniša Glavašević 

(čitala: Tonka Mateljak)

SVIJETLIŠ U TMINI

Svijetliš u tmini,stanuješ pod štitom

sva od straha, sva od dobrote.

U gori rasteš, bubriš u zori,

oplođuješ se kroz živote.

Neranjiva si, sva si od sna,

sva si od krvi,sva od mesa,

raskrili se, natkrili, krili

nad lešinare, nad nebesa.

Jure Kaštelan 

(čitala: Maris Kurtović)